Nakon što su i na vratima od Ploča ugledali agente Guestapoa u dugačkim kožnim mantilima, Andrew i Susanne pokušali su tijesnim uličicama preko Prijekog izaći na parkiralište pod sjevernim zidinama. I tamo su, međutim, stajala dvojica agenata dubrovačke turističke policije. Spustili su se natrag na Stradun i posljednji put pokušali naći neki dućan što radi, kafić, galeriju, bilo što. Sve je bilo zatvoreno. Bilo je već jedan iza ponoći, i taman kad su odlučili prespavati u nekom portunu i tu sačekati zoru, prenuo ih je bat koraka po kamenim pločama. Uspaničeni, vratili su se na Stradun, pa krijući se od guestapovske patrole uspjeli izaći na porat. Izbjegavajući reflektore, šuljali su se uz zidine i stigli na Porporelu. Svjetla hotela Excelsior poput lanterne su im pokazivala put do slobode. Tako blizu, a tako daleko. Nije bilo druge: skinuli su odjeću i skočili u more.
↧