Čitavu drugu polovicu prošloga tjedna (od četvrtka do nedjelje) proveo sam s gradonačelnikom Zadra Božidarom Kalmetom - čovjekom za kojega dio hrvatske političke javnosti smatra da je, iz dobro poznatih razloga, pred padom. (Političkim, ali i svakim drugim.) U nedjelju 1. prosinca ujutro obojica smo bili na misi u župnoj crkvi Gospe Loretske u Arbanasima, zadarskom naselju u kojemu Kalmeta živi. Ja sam sjedio dolje u zadnjem redu, a Kalmeta je bio na balkonu i - pjevao.
VEZANE VIJESTI
Vijesti
ZADAR Bivšeg HDZ-ovog ministra dočekao transparent: 'Kalmeta = simbol političke korupcije!'
KALMETA O POZIVU 'BAJIĆEVOG TAJNIKA' 'Nije me navukao. Odmah sam zvao taj broj...'
UZVRAĆA JOŠ JAČE Kalmeta podnio tri kaznene prijave protiv sindikalca Stanića
On je naime član crkvenog zbora “Vicko Zmajević” iz Arbanasa (što ga je osnovao njegov rođeni stric Dario Kalmeta) pa najmanje jedanput mjesečno, i to u pravilu nedjeljom, ide na misu u svoju župnu crkvu da bi slušao svećeničku propovijed i pjevao, piše Globus .
U crkvenom je zboru tenor, iako se, kako mi je rekao, bolje snalazi kao bariton.
Nakon mise Kalmeta i ja proveli smo oko sat vremena u zadarskom restoranu “Foša”, a onda smo se rastali. Ja sam se već pripremao za povratak u Zagreb, a on je imao neke neizostavne obiteljske obveze (nisam ga pitao koje, no pretpostavljao sam da je zajedno sa suprugom Dolores išao na referendum o braku).
Kad sam se vratio u Zagreb, s Kalmetom sam se čuo telefonski - negdje u kasnim večernjim satima. Ukratko smo prokomentirali rezultate referenduma. Kalmeta nije bio oduševljen – iako bi se od jednoga HDZ-ova čelnika, i to tako visokog ranga, po nekoj logici, možda, očekivala suprotna reakcija.
Kalmetino je stajalište da je referendum o braku produbio podjele u hrvatskom društvu, i da to za naše društvo i našu državu ne može biti dobro.
Agitacija. U tom sam se trenutku prisjetio kako mi je, za našeg druženja u Zadru, župnog vikara u Arbanasima Matu Tomasa (koji je podrijetlom iz Kokošara kraj Travnika) Kalmeta okarakterizirao kao ljutog desničara. Upravo je Tomas te nedjelje, na dan referenduma, vodio misu i na dosta žestok, grub i gotovo prijeteći način pozvao vjernike da glasuju “za”.
Već bi se i iz ovih nekoliko nasumce izabranih detalja moglo zaključiti da Kalmeta baš i nije neki “superzagriženi” HDZ-ovac, ili simbol desničarskoga grada Zadra, kakvim ga doživljava možda i više od pola Hrvatske. Neki će, opet, reći da on to, zapravo, nikada nije ni bio (barem ne u doslovnom značenju), no najintrigantnije je, po mome mišljenju, to što on u ovim trenucima – ovih dana, tjedana ili mjeseci – doživljava i, uvjetno rečeno, duboku osobnu transformaciju ili evoluciju – ili, barem, temeljito preispitivanje samoga sebe. Ovaj Kalmeta, s kojim sam proveo nedavna četiri dana u Zadru, ponešto je drukčiji od onoga Kalmete kakvog sam poznavao ranije (iako je, naravno, u mnogočemu zadržao mnoge svoje stare karakteristike, po kojima je “nacionalno” prepoznatljiv).
Dodatni je paradoks u svemu tome taj što se ta Kalmetina (ponavljam: uvjetno rečeno) evolucija događa u vremenu kad on ima itekako ozbiljnih razloga da strahuje za svoju budućnost.
U četvrtak, 28. studenoga, razgovarali smo (neformalno) nešto više od sat vremena u njegovu gradonačelničkom uredu, u Gradskoj upravi Grada Zadra, a onda smo otišli na ručak u restoran “Bruschetta”. Iako se svojski trudio da to sakrije, Kalmeta je bio u nekom velikom unutarnjem strahu; odavao mi je dojam čovjeka koji živi pod strašnim stresom.
Iskreno rečeno – bilo mi je nekako neugodno da ga izravno upitam boji li se eventualnog uhićenja i je li psihološki i svakojako drugačije pripravan na tu opciju. Umjesto takvog, doslovnog izražavanja, radije sam koristio riječ “pad”. Kalmeta ju je, na neki način, prihvatio, no ipak je radije govorio – naravno, kao o pretpostavci – o svom političkom padu, nego o nekoj drugoj, puno težoj ili ružnijoj situaciji, piše Globus .
Prisluškivanje. O Kalmetinu stresu najupečatljivije su mi govorila dva detalja.
Prvo, Kalmeta, koliko vidim, zna da ga slušaju (tj. prisluškuju – pa i preko mobitela). Zato svako malo gleda (možda i podsvjesno) u svoj mobitel, stavljen na stol, a pritom ga, nerijetko, i namjesti baš tako da, kad govori, govori gotovo direktno u mikrofon. I onda priča ono što misli da može pričati, tj. nešto što je sasvim uobičajeno ili standardno.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
↧